Sedlo

Sedlo
Sedlio iz 1892.
Sedlio iz 1892.
Sedlio iz 1892.

Sedlo (od praslavenskog sedilo) je sjedalo jahača smješteno na leđima konja ili neke druge jahaće životinje; magarca, mule, deve, slona, jaka, ljame.

Historija

Sedlo je vjerojatno nastalo po stepskim krajevima Evroazije. Orginalno sedlo bilo je teško i glomazno, izrađeno od drva, za potrebe nomadskih naroda koji su svu imovinu prenosili na konjima.

Jahač na konju

Prema dosadašnjim arheološkim nalazima, sedlo su izgleda prvi počeli koristiti Skiti (gravure na srebrnom posuđu pronađenom u Rusiji iz 7. vijeka pne.). Sedla su koristili i Slaveni, a od njih su to preuzeli - Germani.

Italski narodi nisu koristili sedla sve do carskih vremena, kad su počeli unajmljivati barbarske najamničke vojske, koje su donijele i svoje običaje. Otad se u rimskoj vojsci počelo koristiti sedlo koje je formom nalikovalo hunskom sedlu, a oni su već počeli koristiti stremen.

Razvoj kožnih sedala u periodu od 3. vijeka pne do 1. vijeka omogućio je da se bolje iskoristi potencijal konja, naročito u ratu, jer se jahač mogao lakše održati na galopirajućem konju.

Za srednjeg vijeka i viteških turnira, sedlo bilo prekriveno metalnim pločama; a kod svečanosti su se ukrašavala zlatom, draguljima i slonovačom.

Tokom srednjeg vijeka izrada kožnih sedla postajala je sve kvalitetnija, pa su se brojni sedlarsko-remenarski zanatlije po gradovima udruživali u cehove.

Karakteristike

Sedla za deve su također poznata još od antike, a specifična su po tom što se moraju prilagoditi jednogboj ili dvogrbnoj životinji. Sedlo za slona je poprilično veliko i nalikuje malom paviljonu sa baldahinom, u Indiji ih zovu hauda.

Po Orijentu je bilo uobičajeno veliko i masivno sedlo s prostranim ležištem (bokom), naprijed i straga povišeno (prednji i stražnji obluk ili unjkas); a pod drvenicom se postavljao gunj, a sa obje strane učvršćivalo se stremenskim remenima. Taj tip sedla zvan - tursko sedlo, izuzetno je praktičan za dugo jahanje, vrlo mu nalikuju; madžarsko, kozačko, arapsko i meksičko sedlo.

S druge strane po Zapadu se najviše koristi malo, ravno i lagano - englesko sedlo, koje pruža jahaču bliskiji kontakt sa konjem, kao i francusko sedlo s bokom na stražnjem dijelu.

Žensko sedlo (za sjedenje na jednoj strani) koristilo se po Orijentu i u Bizantu od davnina; ali je do Evrope došlo tek u 16. vijeku, posredstvom Talijana, ono se za vladavine Catherine Medici raširilo se i po Francuskoj.

Dijelovi sedla

Današnja sedla za konje se uglavnom daju podjeliti u dvije osnovne grupe, a to su; western sedlo (ili maursko) koje ima visoki rog na prednjem unkasu, ispred jahača, što je bilo korisno goničima stoke za učvrščivanje lasa, i veliki stražni unkas za osiguranje čvrstog sjedišta i engleska sedlo (ili mađarsko), koje je puno lakše, ravnije i bolje podstavljeno, napravljeno za sportsko i rekreativno jahanje.

Osnovni dijelovi engleskog sedla su prednji i zadnji unkas (povišeni dijelovi sedla), sjedište, jastuci (paneli), štitnik stremene kopče, štitnik kopče kolana, držač stremenog remena, stražnja kifla, list, kifla za list, zaštitni list za znoj sa potegama i svod.

Potege su remeni pričvršćeni direktno na okvir sedla, na koje se kopča kolan, obično ih ima tri - u slučaju da jedan pukne sedlo ne mora odmah na popravak.

Specifičan tip tovarnog sedla je samar.

Izvori

  1. ↑ „Šalabahter - Fonologija staroslavenskog” (hrvatski). Documents. Pristupljeno 01. 12. 2016. [mrtav link]
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 „Sedlo” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 01. 12. 2015. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Saddle” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 01. 12. 2016. 
  4. ↑ 4,0 4,1 „Sedlo od A do Ž” (hrvatski). Cavalier Noir. Arhivirano iz originala na datum 2016-11-11. Pristupljeno 01. 12. 2016. 

Vanjske veze

Sedlo na Wikimedijinoj ostavi