Miheil Gelovani | |
Gelovanijev nadgrobni spomenik | |
Rodno ime | მიხეილ გელოვანი |
---|---|
Rođenje | 6. siječnja 1893., Lasuria, Kutaisi, Rusko Carstvo |
Smrt | 21. prosinca 1956., Moskva, Sovjetski Savez |
Zanimanje | glumac, redatelj |
Godine rada | 1913. – 1956. |
Važnije uloge | Josif Visarionovič Staljin |
Portal o životopisima | |
Portal o filmskoj umjetnosti |
Miheil Gelovani (gru. მიხეილ გელოვანი, rusificiran kao Михаи́л Гео́ргиевич Гелова́ни, Larusia, 6. siječnja 1893. – Moskva, 21. prosinca 1956.) bio je gruzijsko-sovjetski filmski i kazališni glumac i redatelj, poznat po brojnim prikazima Staljina u svojim filmovima.
Miheil Gelovani je izravni potomak stare gruzijske kneževske obitelji Gelovani. Glumačku karijeru započeo je u kazalištu u Batumi tijekom 1913. godine. 1919. i 1920. pohađao je dramsku školu u Tiflisu. Nakon završetka dramske škole postaje član glumačke postave u Rustaviju, gdje je glumio u gradskom kazalištu pune dvije godine. Od 1923. radi kao glumac i redatelj u "Goskinprom film studio", najvećem i najsnažnijem filmkom poduzeću u cijeloj Gruziji, koja je nakon Prvog svjetskog rata postala dio Sovjetskog saveza. Na filmskoj sceni debitirao je 1924. u filmu "Tri života". Još iste godine se preselio u armeniski dio SSSR-a, gdje je radio kao filmski redatelj. Uz svoj filmski rad, nastavljao se pojavljivati u kazalištu, a glumio je u Kutaisiu i Bakuu. 1936. vratio se glumačkom ansamblu kazališta u Rustaviju i ondje ostao tri godine.
1938. prvi put je prikazan film "Velika zora" u kojoj je Gelovani tumači ulogu Staljina, za kojeg je dobio odlikovanje crvenog reda (eng. Order of the Red Banner of Labour, rus. Орден Трудового Красного Знамени) 1. veljače 1939. i Staljinovu nagradu 1941. Nakon te uloge, Gelovani je postao filmski sinonim za Staljina, te ga je glumio u dvanaest filmova do Staljinove smrti. Takvu ulogu uspio je izgraditi na fizičkoj sličnosti sa Staljinom, građom tijela, a vrlo brzo je i savladao njegov način govora. Navodno je i sam Staljin obožavao gledati Gelovania kao svoje utjelovljenje, posebice zato što je imitirao njegov glas "do savršenstva", bez obzira na svoje gruzijske korijene. Odličnom dikcijom i vještim govorenjem ruskog prikazao je ulogu Staljina 12 puta, čime je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao "glumac koji je najviše puta tumačio ulogu jedne povijesne osobe." Kada se sastao s glavnim tajnikom najvećeg državnog filmskog poduzeća, tajnik ga je uzrujano pitao: "Temeljito sam vas promatrao... Ne gubite vrijeme, zar ne?" Gelovanijeva filmska karijera umnogome je pridonijela jačanju Staljinova kulta ličnosti, a Staljin ga je i sam nazivao jednim od "najvjernijim i najodanijim sljedbenikom". Geloveli je pridonio pozitivnom prikazivanju Staljina, baš kao što je Sergej Eisenstein u filmu "Ivan Grozni".
Iako je zbog svoje uloge Staljina osovjio publiku diljem SSSR-a, u svom drugom filmu nije glumio Staljina, da ga ne bi prikazali smrtnikom. " Od 1942. – 1948. bio je član glumačke postave u Moskovskom kazalištu, gdje je tumačio sporedne uloge. Krajem Drugog svjetskog rata vraća se ulozi Staljina, te je i za sljedeće uloge dobivao razne pohvale i nagrade. Svojom uvjerljivom glumom Staljina, kritičari su ga prozvali "Arhitektom Staljinove pobjede". U poslijeratnim filmovima (Zavjet, Pad Berlina, Nezaboravna 1919. godina) Staljina je prikazao u ulozi vođe i osloboditelja ruskog naroda, "Ruskog živog Boga". Za uloge filmovima Obrana Tsarytsyna, Pad Berlina i Zavjet dobio je tri Staljinove nagrade, te titulu najboljeg umjetnika u SSSR-u. Nakon Staljinove smrti 1953., Gelovani je više puta odbijen za uloge u drugim filmovima, zbog već izgrađenog "Staljinovog kulta". Do 1956. glumio je u Moskovskom kazalištu (rus. Государственный театр киноактёра), gdje je također glumio u mnogobrojnim ruskim povijesnim dramama. Andreas Klib zapisao je da je "Gelovani završio svoj život vrlo skromno, bolje rečeno jadno". Umro je 21. prosinca 1956. u 63. godini života. Pokopan je na groblju Novodevichy uz svoju ženu Ludmilu. Dolaskom Nikite Hruščova na vlast većina scena i filmova u kojem je glumio Staljina bile su izbrisane i zabranjene, čime je Gelovanijevo ime pomalo zaboravljeno.
Godina | Film |
---|---|
1924. | Tri života |
1925. | Jahač s divljeg zapada (eng. Rider from the Wild West) |
1926. | Deveti val (eng. The Ninth Wave) |
1927. | Dva lovca (eng. Two hunters) |
1927. | Zli duh (eng. Evil Spirit) |
1931. | Zabit (eng. Out of the Way!) |
1934. | Doviđenja (eng. Good-bye) |
1934. | The Last Masquerade |
1937. | The Return of Maxim |
1937. | Dolina naranči (eng. Orange Valley) |
1938. | Čovjek s pištoljem (eng. The Man with the Gun) |
1938. | Velika zora (eng. The Great Dawn) |
1939. | Lenjin 1918. (eng. Lenin in 1918) (scene izbrisane) |
1939. | The Vyborg Side |
1940. | Sibirci (eng. Siberians) |
1941. | Valery Chkalov (scene izbrisane) |
1942. | Obrana Tsaritsyna (eng. The Defense of Tsaritsyn) |
1946. | Zavjet (eng. The Vow) (zabranjen) |
1949. | Pad Berlina (eng. The Fall of Berlin) (zabranjen) |
1953. | The Fires of Baku (scene izbrisane) |
1952. | Rudari Dona (eng. Miners of the Don) |
1952. | Nezaboravna 1919. godina (eng. The Unforgettable Year 1919) (zabranjen) |
1953. | Jambyl Jabayev |
1953. | Neprijateljski vihori (eng. Hostile Whirlwinds) (scene izbrisane) |
Godina | Film |
---|---|
1927. | Zli duh (eng. Evil Spirit) |
1929. | Pobjeda mladih (eng. Youth Wins) |
1931. | Deed of Valour |
1931. | Rasna istina (eng. True Caucasian) |