Implementacijske snage | |
---|---|
Aktivna | 1995. – 1996. |
Država | NATO |
Grana | Mješovita |
Vrsta | Vojne formacije i Komande |
Dio | NATO-a (iz 32 zemlje) |
Glavno sjedište | Promjenljivo |
Nadimak | IFOR |
Oprema | Po NATO- standardima |
Bitke | Implementacija Mirovnog sporazuma (Dayton, 1995.) |
Snage za implementaciju, (engleski: Implementation Forces) (skr. IFOR) bile su, NATOom predvođene, multinacionalne vojne snage za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, sa mandatom od jedne godine. Bile su aktivne od 20. decembra 1995. do 20. decembra 1996, pod kodnim imenom Operacija Joint Endeavour.
NATO je bio odgovoran za realizaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum je usvojen 22. novembra 1995. godine, uz učešće predsjednika BiH (Alije Izetbegovića), Hrvatske (Franje Tuđmana) i Srbije (Slobodana Miloševića), koji je ujedno i zastupao Republikue Srpsku. Stvarno potpisivanje se dogodilo u Parizu, 14. decembra 1995. Mirovni sporazum sadrži Opći okvirni sporazum i jedanaest aneksnih priloga sa kartama. Imao je tri glavna cilja:
IFOR je zamijenio mirovne snage UN-a UNPROFOR-a, koje su prvobitno stigle 1992. godine, a prijenos ovlasti se raspravljalo u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1031. Gotovo 60.000 vojnika NATO-a, osim onih iz ne-NATO zemalja su bili raspoređeni u Bosni i Hercegovini. Operacija Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), u nedelju 6. decembra 1995. godine, bila je pomoćna komponenta zajedničkog poduhvata.
Dejtonski sporazum je rezultat dugog niza događaja. Naime, neuspjeh EU-mirovnih planova, a tokom hrvatske Operacije Oluja u augustu 1995. i iza nje, bosanskih Srbi su počinili užasne zločine, posebno u genocidu u Srebrenici i zarobljavanju vojnika UNPROFOR-ovih mirovnih snaga, kao „živog štita protiv NATO-ove operavije Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), koja je počela 6. decembra 1995, kao subkomponenta Joint Endeavor.
Admiral Leighton W. Smith (zapovjednik savezničkih snaga Južna Europa (CINCSOUTH) je djelovao kao Zajednički komandant snaga za operacije (također poznat kao zapovjednik IFOR-a (COMIFOR). On je komandovao operacijom iz štabova u Zagrebu, a kasnije, od marta 1996. godine iz rezidencije u Sarajevu. General-pukovnik Michael Walker, zapovjednik savezničkog Korpusa za brzu reakciju (ARRC) djelovao je kao zapovjednik za operacije kopnenih komponenti, komandujući iz HQ ARRC, koji je na početku bio u Kiseljaku, a od kraja januara 1996. u HQ ARRC, Ilidža. Ovo je bilo prvo raspoređivanje NATO-vih trupa van zemalja članica alijanse. Operacija kopnene komponente bio je poznat kao Operacija Firm Endeavour.
Na svom vrhuncu, IFOR ima uključene trupe iz 32 zemlje, a brojao je nekih 54.000 vojnika u zemlji (Bosna i Hercegovina) i oko 80.000 vojnika uključenih u ukupnom broju (uz podršku i rezervne trupe u Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, i Italiji, kao i na brodovima u Jadranskom moru). U početnim fazama akcija, glavnina početnog sastava IFOR-a sastojala od jedinica koje su bile dio UNPROFOR-a, ali je ostala na mjestu i jednostavno zamijenila oznake Ujedinjenih nacija sa IFOR oznakama.
Članice NATO-a koje su doprinijele snagama IFOR-a bile su: Belgija, Danska, Francuska, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Njemačka, Portugal, Španija, Turska, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija.
Osim nacija NATO saveza, u IFOR-u su učestvovale i snage sljedećih zemalja: Australija, Austrija, Bangladeš, Češka, Egipat, Estonija, Finska, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malezija, Novi Zeland, Pakistan, Poljska, Rumunija, Slovačka, Švedska, Ruska Federacija i Ukrajina.
Zadatke Kopnene komponente su izvršila tri multinacionalne divizije.
Dana 21. decembra 1996. godine zadatak IFOR-a je preuzeo SFOR. Nakon toga, 2004, umjesto njega je došao evropski EUFOR (Althea snage). Nakon početka podrške mirovnoj miossiji u bivšoj Jugoslaviji, NATO je počeo dodjeljivati medalje za određene usluga, pa su prvu nagradu NATO-a dobile IFOR-ove trupe.